O nama

Jednom davno živjela je mala djevojčica koja je svojim znatiželjnim očima promatrala svijet oko sebe. Svojim ručicama, pokušavala je sve viđeno, napraviti sama.

Tako je jednog dana gledajući svoju vrijednu majku, sjela za njenu mašinu. Bila je to ogromna, željezna mašina s velikom pedalom koju je trebalo stiskati da bi igla šivala. Nožice su joj jedva dosezale do ogromne pedale ispod postolja, no to ju nije zaustavilo u naumu da svojoj lutki sašije haljinu.

Taj dan slavila je šesti rođendan i htjela je prijateljici pokazati svoju vještinu pa je sjela za mašinu i namjestila tkaninu. Ali, jao! Nije na vrijeme maknula prstić i igla je probila nježno tkivo. U strahu i panici brzo je trgnula svoju ručicu, ali vršak igle ostao je u prstiću. Boljelo je, ali je ona šutjela i trpjela da se ne otkrije nezgoda s potrganom iglom.

No, baš tada njena je mama htjela nešto pokrpati. Sjela je za mašinu i vidjela da nema vrha igle pa upitala djevojčicu da li zna što se dogodilo s iglom. Tad je malena pokazala vrh igle u svom, sad već crvenom i poprilično natečenom prstu. Majka je pozvala oca koji je tad svoju princezu morao odvest stričeku doktoru da izvadi iglu iz prsta. Srećom, doktor je brzo uz pomoć magičnog spreja, magneta i pincete izvadio vrh igle…

Djevojčica je odrasla i njeni putevi kretali su se daleko od šivačih mašina, no kad je saznala da nosi djevojčicu u svom trbuhu, sve njene ljubavi iz djetinjstva su se vratile. Kako bi svojoj malenoj pružila najbolje i najzdravije rješenje za malu guzu, krenula je u avanturu šivanja platnenih pelena. Tražila je najljepše i najmekše materijale za svoju malu točkicu i sve je bilo spremno za doček male guze.

Većina ljudi čudom se čudila njenoj neobičnoj ideji da kćer zamata u platnene pelene, jer to nije ni moderno, ni praktično, tko će ih zimi sušiti, pa tko će ih prati… No, na sve te komentare, ona se samo nasmijala jer je znala da nijedno od navedenog nije prepreka njenoj želji da njena malena nosi platnene pelene.

Došao je i taj dan, mala guza je bila prekrasna u glomaznoj šarenoj pelenici u koje su se, malo pomalo, zaljubili svi koji bi ih vidjeli. Kad je njena mala točkica izašla iz pelena, krenule su skupa šivat haljinice i suknjice, danas nose iste torbice i njihovoj sreći nema kraja.

Ljubav koja se rodila iz šivanja platnenih pelena i svih drugih stvarčica za svoje najbliže potakla ju je da pokrene malu vilinsku radionicu kako bi radost ručno rađenih platnenih pelena mogla podijeliti s drugima i tako je nastala naša Vila Sunčica.

Odgovori